Prije nego što su se ikad začuli glasovi na srebrnom platnu, kinematografske su se priče pričale kroz glazbu. Razmislite o nekim nezaboravnim trenucima u povijesti filma i teško je pronaći onaj koji nije imao glazbu koja je pokretala emocije.
Čak i strašni filmovi mogu se iskupiti dobro konstruiranim zvučnim zapisom (vidi Ratovi zvijezda: Epizoda I - Fantomska prijetnja). Usred sve užasne pop glazbe koja vodi život tinejdžera ovih dana, izvorna orkestrirana glazba i dalje postoji. Iako industrija zabave sve dublje odmiče u ruke pop kulture, jedan je aspekt ostao stalan: filmska glazba.
Danas smo blagoslovljeni beskrajnim mogućnostima u digitalno doba u kojem jedno violončelo može predstavljati najodvratnijeg negativca. Originalne partiture iz godine u godinu postaju sve moćnije, posebno s najezdom novih skladatelja poput Clint Mansella (Requiem For A Dream) i Abela Korzeniowskog (A Single Man). Ipak, neprestano nas raduju gotovo savršeni zvukovi Johna Williamsa (Ratovi zvijezda) i Hansa Zimmera (Gladijator). Dodavanje legitimnog skladatelja filmu može biti jednako primamljivo kao i svaki glumac ili redatelj.
Glazba nas može dovesti na plesni podij na ritualnom talijanskom vjenčanju, proslaviti palate, komunicirati s vanzemaljcima ili čak iskreno strahovati od napada morskog psa. Samo pomislite na činjenicu da morskog psa u Čeljustima ne vidimo ni do 3. čina. Do tada je sve neizvjesnost, dijelom stvorena od glazbe.
Neću poreći da su izvrsne izvedbe, dobro napisani scenariji ili istinski jedinstvene priče ono što se ističe i zaslužuje priznanje. Sve su to ključne za cjelovito i nezaboravno kinematografsko iskustvo. Ali to je ono što glazbeni suradnici stvaraju iz apsolutno ničega što omogućuje publici povezivanje na ljestvici koju ne mogu ni zamisliti. Neki ljudi nikada neće tvrditi da "čuju" glazbu, ali tako rijetko postoji film bez nje. Ispunjavaju praznine između scena i trenutaka u kojima biste se inače mogli zabiti i primijetite zamršene nedostatke svake interakcije. Ponekad je potrebna suptilnost da biste potaknuli emocije, dok druga vremena zahtijevaju da glazba bude glasna i u lice.
Upravo je ove godine Michael Giacchino osvojio Oscara za najbolju originalnu glazbu za Up. Film je sam po sebi srceparan i smiješan od početka do kraja. Međutim, ozbiljnost s kojom Giacchino (koji također postiže ABC-jev "Izgubljeni") pripovijeda priču kroz glazbu, umjesto riječi, transformira animiranu značajku u više od pukih živopisnih slika. S obzirom na to, Up je sjajno napisan, ali glazba je ono što nam je dalo osobno dopuštenje da vapimo za gubitkom lika iz crtića.
Nominirani za najbolju ocjenu za 2010. (James Horner, Buck Sanders, Michael Giacchino, Marco Beltrami, Hans Zimmer)
Zamislite kakva bi bila saga Ratova zvijezda bez sjajnog dodira Johna Williamsa. Naravno, prva misao u vašem umu vjerojatno je bila kultni slijed naslova i nije tako ludo misliti da je ta pjesma prepoznatljivija od filmova, pa čak i od pokojnog Dartha Vadera. Glazba sage duboko je utjecala na mene kao ljubitelja filma. Vjerojatno je izvor moje strasti za skladanjem partitura i vraćam se tome kad god zatrebam neke melodije. Bilo da se radi o romantično nabijenoj temi princeze Leie, strahovitom dvoboju sudbina ili pokretnom Binarnom zalasku, samo se jedna pjesma u svih šest filmova suočila s gumbom za brisanje na mom iTunesu: Jedi Rocks. Usudim se bilo koga izdržati cijelih 2:50 te šale.
Rijetko će kada zbog loše komponirane glazbe film postati neprimjetan. Zapravo se ne mogu sjetiti partiture koja je bila toliko neprikladna da je zapravo naštetila ukupnom filmu. Ipak, loše snimljen film može biti beskrajno ugodniji uz čarobni dodir dobre glazbe. Dakako, vraćajući se u Ratove zvijezda, najnovija trilogija malo je podnošljivija zahvaljujući Johnu Williamsu. Ili uzmite Mission: Impossible 2: većini šire javnosti to se nije svidjelo, no ipak je posjedovao sjajan rezultat Hansa Zimmera.
1 2