Zanimljivo je vidjeti napredak filmova o stripovima kroz desetljeća. Svako doba obilježeno je vlastitim preuzimanjem mitova superjunaka, od kojih se neki drže bolje od drugih. Ovih je dana teško zamisliti zašto bi netko mislio da su Batman Forever ili Batman i Robin ikad dobre ideje, ali mnogo se toga promijenilo u narednim godinama. Filmovi o stripovima, koji su nekad prebačeni u kinematografsko čistilište nišnih filmova, postali su svjetski proizvođači novca i kritički priznati moćnici kina.
Film poput Logana, na primjer, vrhunac je neprestane filozofije stvaranja filma o stripu. Tamo gdje su nekada žanr bili ukrašeni fantazijom, postali su više utemeljeni i stvarni; gdje su se nekoć prodavali isključivo za djecu, postali su filmovi namijenjeni zreloj publici. Istražuju se zrelije teme nego ikad prije - Logan otkriva da Hugh Jackman glumi titularni lik kao čovjeka suočenog sa vlastitom smrtnošću, opreznog prema svojoj ostavštini i onome što ostavlja iza sebe. Izvrsna je suprotnost onome što dolazi pred njega, kako iz vlastite franšize, tako i žanra u cjelini. To ne znači, međutim, na to nije utjecalo ono što je došlo prije njega.
U novom intervjuu s Empireom, redatelj James Mangold govorio je o nekim utjecajima drugih filmova na Logana. Koliko god bismo željeli misliti da Logan stoji sam, Mangold je otkrio da je Superman Richarda Donnera glavni utjecaj na film i kako prikazuje svog junaka, konkretno humanizaciju nadčovjeka:
"Superman Richarda Donnera prema meni je bio izuzetno ljudski - daleko drugačiji ton za Logana, ali ipak. Ti lijepo napisani prizori Roberta Bentona između njega i Lois Lane na terasi, prelijepa humanost i jednostavnost te scene i lirska radost što ih je u zraku progutao bog koji se, također, zgnječi (nju), kontradikcije u svemu tome su mi lijepe."
Razlike u tonu na stranu, zanimljivo je razmotriti kako oba filma djeluju na način humanizacije supermoći. U Loganu su nam prikazane strane Wolverinea koje još nismo vidjeli na filmu. Film privlači veliku snagu na male trenutke, interakcije između Logana i Charlesa ili Logana i Laure. Zaronjeni smo dublje u junakovu psihu nego što smo je već i prije uzeli, a film postaje nešto puno veće i smislenije od njegovih žanrova.
To predstavlja promjenu mora u načinu na koji razmišljamo o filmovima o stripovima. Nekada je to bio izgovor samo za velike akcijske komade i ekstravaganze. Iako ih očito još uvijek ima, filmovi iz stripova morat će se početi razvijati ako žele ostati relevantni. Možemo samo gledati kako se veliki gradovi toliko puta uništavaju prije nego što počne dosaditi. To što nismo vidjeli mnogo evolucije od kako je MCU počeo, uglavnom je razlog zašto je "umor superheroja" studij straha.
Pouka Logana, pa čak i Donnerovog Supermana, jest da pisci i redatelji ne mogu zanemariti lik kad stvaraju svoje priče. Opasnost od završetka svijeta je sve dobro i dobro, ali ponekad manje stvarno je više. Na kraju dana, ako ne osjetimo humanost vaših likova, nećemo se sjetiti vašeg filma. To je važno uzeti u obzir dok prelazimo na novu generaciju filmova o stripovima. Filmska industrija možda se promijenila, ali ljudi i dalje žele da ih pokrene ono što vide na ekranu. Samo zato što se bavite superherojima ne znači da možete zanemariti sirove emocije i teme. Bez ovih stvari, rizik od zaleđivanja je mnogo veći.